Postoji izreka koja kaže: “Ne krivim ljude koji su me razočarali. Krivim sebe, jer sam previše vjerovao u njih.” Ova izreka odražava duboku introspektivnu misao koja nas podsjeća da smo mi sami odgovorni za svoja očekivanja i emocije. Kada nas ljudi razočaraju, često je prva reakcija prebacivanje krivice na njih. Međutim, važno je razumjeti da razočaranje proizlazi iz naših očekivanja koja smo postavili.
Ljudi su složena bića sa svojim manama i vrlinama. Svi nosimo sa sobom svoje borbe, prošlosti i unutarnje konflikte. Kada nekome povjerujemo, činimo to na temelju onoga što vidimo i onoga što bismo željeli da ta osoba bude. Ali ljudi nisu uvijek u stanju ispuniti naša očekivanja, bilo zbog svojih ograničenja ili različitih prioriteta. U tom kontekstu, razočaranje postaje neizbježno.
Vjerovati ljudima je prirodno i potrebno za stvaranje bliskih odnosa. No, problem nastaje kada ta vjera postane slijepa, kada zanemarimo znakove koji nam govore da osoba možda nije onakva kakvom je zamišljamo. Naša očekivanja postaju poput staklenog zvona koje stavljamo na tu osobu, očekujući da se ponaša u skladu s našim idealima. Kada se to ne dogodi, osjećamo se iznevjereno i povrijeđeno.
Krivnja koju osjećamo prema sebi zbog prevelikog povjerenja može biti destruktivna, ali i poučna. Preispitivanje vlastitih očekivanja može nam pomoći da postanemo svjesniji svojih granica i realističniji u svojim odnosima. To ne znači da trebamo prestati vjerovati ljudima, već da trebamo postati pažljiviji i oprezniji. Povjerenje je nešto što se gradi postepeno, a ne daje se odmah i bezuvjetno.
Samopouzdanje igra ključnu ulogu u ovom procesu. Kada smo sigurni u sebe, manje smo skloni projektirati svoje potrebe i želje na druge ljude. Umjesto toga, prihvaćamo ih takvima kakvi jesu, sa svim njihovim manama i vrlinama. Na taj način smanjujemo rizik od razočaranja, jer ne očekujemo da će netko ispuniti sve naše emotivne potrebe.
I na kraju, važno je oprostiti sebi. Svi mi učimo kroz iskustva, a razočaranja su dio tog učenja. Preveliko povjerenje koje smo nekome poklonili može nas naučiti mnogo o sebi, našim granicama i očekivanjima. Oprostiti sebi za svoje greške i krenuti naprijed s novim spoznajama je znak zrelosti i emocionalne inteligencije.
Dakle, ne krivim ljude koji su me razočarali. Krivim sebe, jer sam previše vjerovao u njih. Ali ta krivnja je prolazna, lekcija koja me čini jačim i mudrijim. Nastavljam vjerovati ljudima, ali s dozom opreza i sviješću o svojim očekivanjima, jer samo tako mogu graditi zdrave i ispunjavajuće odnose.