U svijetu u kojem vlada maska i lažna ljubaznost, često se osjećam kao da je pokazivanje svojih emocija ravno krvarenju pored ajkule. Svi smo naučeni da budemo jaki, nepokolebljivi i da ne pokazujemo slabosti. Ali što se događa kada ipak odlučimo otvoriti srce? Što se događa kada odlučimo biti ranjivi, kada skinemo sve svoje zaštitne slojeve i pokažemo drugima tko smo zapravo?
Moje iskustvo govori da pokazivanje emocija, nažalost, prečesto rezultira time da postanemo meta. U početku, mislimo da smo pronašli nekoga tko nas razumije, nekoga tko je spreman saslušati i tko nam može pružiti podršku. Otvorimo srce, povjerimo se toj osobi, dijelimo svoje najdublje strahove, boli i nesigurnosti. U tim trenucima, vjerujemo da smo našli sigurnu luku.
No, ta sigurnost često biva samo iluzija. Ljudi koje smatramo prijateljima ili čak članovima obitelji, ponekad se pretvore u one koji koriste naše emocije protiv nas. Umjesto da nas zagrle i pruže podršku, oni nas gledaju kao plijen. Naše slabosti postaju njihovo oružje. U trenucima kada smo najranjiviji, oni nas udaraju tamo gdje nas najviše boli.
Sjećam se situacije kada sam se povjerila bliskoj prijateljici o svojim problemima s anksioznošću. Vjerovala sam joj, mislila da će mi razumijevanje i podrška pomoći da prebrodim teške trenutke. Međutim, čim sam pokazala svoje slabosti, počela je koristiti moje riječi protiv mene. U trenucima kada bih trebala podršku, često bi mi govorila: “Pa ti si uvijek bila previše osjetljiva, možda nisi sposobna nositi se s ovim.” Te riječi su me ranjavale više od bilo koje druge boli koju sam doživjela.
To je trenutak kada sam shvatila da pokazivanje svojih emocija, u svijetu gdje vladaju maske i osobni interesi, može biti pogubno. Kao da sam se našla usred oceana, krvareći pored ajkule. Oni koji su osjetili moj strah i nesigurnost, počeli su me proždirati. Njihove riječi, postupci, pa čak i tišina, postali su oštri zubi koji su kidali moje samopouzdanje.
Nije lako ponovno se uzdignuti nakon što ste bili tako ranjivi, nakon što ste se suočili s time da su vaši osjećaji iskorišteni protiv vas. Ali, naučila sam važnu lekciju. Pokazivanje emocija ne mora uvijek biti slabost. To je moć koja dolazi s velikim rizikom. Naučila sam da trebam pažljivo birati ljude kojima ću otvoriti srce. Ne zaslužuju svi pristup našem unutarnjem svijetu. Neki ljudi su poput ajkula – osjete našu ranjivost i koriste je kako bi nas povrijedili.
Sada, kada osjetim potrebu da se povjerim nekome, pomno biram te osobe. Naučila sam da je u redu biti ranjiv, ali samo pred onima koji su dokazali da su dostojni te ranjivosti. Često, to znači imati manji krug ljudi oko sebe, ali taj krug je ispunjen osobama koje su tu za mene bez obzira na sve. To su ljudi koji me ne koriste, koji me ne procjenjuju po mojim slabostima, već me prihvaćaju onakvu kakva jesam.
Pokazivanje emocija nije slabost. To je hrabrost, ali ta hrabrost dolazi s odgovornošću prema sebi. Trebamo naučiti kako se zaštititi, kako ne dopustiti ajkulama da nanjuše našu krv. Trebamo naučiti da, iako je važno biti ranjiv, još je važnije biti oprezan kome pokazujemo svoje pravo lice.