Život je ponekad nepravedan i surov. Kada sam se udala, vjerovala sam da gradimo nešto trajno, da smo zajedno jači i da ćemo kroz sve prepreke proći držeći se za ruke. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da sam ja bila ta koja je nosila teret porodice na svojim plećima, dok je on mijenjao žene kao da su odjeća koju je nosio samo na jedno veče.
Od samog početka braka, trudila sam se da sve bude u najboljem redu. Bila sam ta koja je brinula o djeci, vodila domaćinstvo, podržavala ga u karijeri, i nikada nisam sebi dopustila da klonem, čak ni u najtežim trenucima. Čak i kada je naš brak počeo pokazivati prve pukotine, mislila sam da je to normalno, da svaki brak prolazi kroz faze, i da ćemo uz trud i ljubav sve prevazići.
Međutim, bilo je sve teže ignorisati činjenicu da je on postajao sve udaljeniji. Prvo su to bile sitne promjene, kasnije su postale očigledne. Počeo je kasniti s posla, izbjegavati razgovore, pa čak i provoditi vikende van kuće pod izgovorom da ima poslovne obaveze. Isprva sam mu vjerovala, nisam željela ni pomisliti da bi mogao varati, jer sam smatrala da to nije moguće nakon svih godina koje smo proveli zajedno.
Ali, istina je uvijek bolna i nemilosrdna kada izađe na vidjelo. Jednog dana, slučajno sam otkrila poruke na njegovom telefonu. Poruke koje su bile toliko intimne, da su mi slomile srce na komadiće. Pitala sam se gdje sam pogriješila, šta nisam uradila kako treba. Nisam mogla vjerovati da je čovjek kojem sam dala sve, emotivno, fizički, i duhovno, bio u stanju da me izda na taj način.
Nakon tog otkrića, suočila sam se s njim. Naravno, u početku je poricao, govorio da nije on kriv, da su to samo “glupi flertovi” i da to ništa ne znači. Ali ja sam znala istinu. Nije bilo samo jedne žene, bilo ih je više. Svaka nova žena koju je upoznao bila je prilika za njega da pobjegne iz stvarnosti, da pobjegne od odgovornosti i obaveza koje smo zajedno preuzeli.
Pokušala sam sve da spasem naš brak. Pričali smo, išli na savjetovanja, ali ništa nije pomoglo. Njegov fokus je bio negdje drugdje, a ne na meni, na našoj djeci ili na budućnosti koju smo nekada planirali. Bila sam iscrpljena, emotivno i fizički. I tada sam shvatila da više ne mogu biti stub porodice sama. Nije bilo moguće nositi cijeli teret na svojim plećima dok osoba pored mene nije bila voljna da učestvuje.
Na kraju, donijela sam tešku odluku da ga napustim. Bilo je to najteže što sam ikada uradila, ali bilo je i jedino ispravno. Zaslužila sam više od toga. Zaslužila sam biti voljena, poštovana i cijenjena. Moja djeca su zaslužila roditelje koji će im pružiti primjer zdravog odnosa, a ne toksične veze ispunjene lažima i nevjerom.
Danas, iako je bol još uvijek prisutna, znam da sam donijela ispravnu odluku. Naučila sam da volim sebe, da cijenim svoj trud i da ne dozvolim nikome da me tretira manje vrijednom. Život ide dalje, a ja sam jača nego ikada. Ja sam stub svoje sreće, a ne žrtva njegove nevjere.
