U svijetu u kojem se od žene često očekuje da bude tiha, poslušna i da svoje misli zadrži za sebe, biti žena koja ne može šutjeti kada je nešto muči, često predstavlja izazov. Ja sam upravo takva žena. Ako ne kažem ono što mislim, odmah osjetim kako me nešto iznutra grize. To nije samo psihička nelagoda, već stvarna fizička bol koja me podsjeća da potiskivanje vlastitih osjećaja i misli vodi samo prema jednom – prema bolesti.
Možda zvuči pretjerano, ali za mene je komunikacija ključna. Govoriti o onome što osjećam i mislim nije samo način izražavanja, već način preživljavanja. Kada ne izgovorim ono što me muči, osjećam kako se u meni nakuplja stres, a taj stres vrlo brzo prelazi u fizičke simptome. Glavobolja, bol u želucu, nesanica – sve su to znakovi koje moje tijelo šalje kada pokušavam potisnuti ono što me tišti.
Mnoge žene odgajane su s idejom da je bolje prešutjeti nego se sukobljavati, da se mudrost nalazi u tišini. No, ja sam naučila drugačije. Tišina nije uvijek zlatna. U mom slučaju, tišina je opasna. Svaki puta kada sam pokušala potisnuti svoje misli i osjećaje, plaćala sam cijenu. Nije prošlo mnogo vremena prije nego što bih osjetila kako mi tijelo šalje signale da nešto nije u redu. Pritisak u prsima, ubrzan rad srca, osjećaj anksioznosti – sve su to bili znaci da moja duša pati jer ne govorim ono što mislim.
Naravno, nije uvijek lako reći što misliš, posebno kada znaš da tvoje riječi mogu povrijediti nekoga do koga ti je stalo. No, naučila sam da šutnja povrijedi i mene, i to mnogo dublje. Kada ne izgovorim ono što osjećam, kada prešutim zbog mira u kući, taj mir postaje lažan. Unutarnji nemir koji osjećam u takvim trenucima je mnogo veća cijena koju plaćam nego što bi to bila privremena nelagoda zbog izgovorenih riječi.
Zato sam odlučila, radi svog zdravlja, uvijek govoriti ono što mislim. Naučila sam to raditi s poštovanjem, bez namjere da povrijedim druge, ali s jasnom namjerom da zaštitim sebe. Moje misli i osjećaji su važni, i imam pravo izraziti ih. To ne znači da uvijek moram biti u pravu, ali znači da moram biti istinita prema sebi.
Govoriti što mislim nije uvijek lako, ali je oslobađajuće. Svaki puta kada izgovorim ono što mi je na duši, osjećam olakšanje. Kao da je veliki teret skinut s mojih leđa. Ta sloboda, ta mogućnost da budem autentična, čini me zdravijom, sretnijom i snažnijom. To je moj način brige za sebe.
Na kraju dana, shvatila sam da je važno slušati svoje tijelo i svoj unutarnji glas. Kada taj glas traži da progovorim, ja to i činim. Jer, ako ne kažem ono što mislim, nije samo moje tijelo ono koje pati. Pati i moja duša. A to je nešto što si ne mogu priuštiti. Zato, bez obzira na sve, uvijek ću govoriti ono što mislim. Jer samo tako mogu biti istinski zdrava i istinski svoja.